studenoga 28, 2016

Notre Jour Viendra aka Our Day Will Come (2010)

a b


Nakon skoro mjesec dana odmora od rubrike u kojoj se najčešće pojavljuju “čudni” filmovi (blago rečeno) vaš omiljeni inkvizitor ponovo se uhvatio recenziranja filmova s ruba. Ostala dvojica su pre lijeni da bi se izložili ovakvoj torturi, zato će do daljnjega rubrika biti samo na mojim nejakim plećima.

Za veliki povratak, odlučio sam se za debitantski uradak francuskog redatelja Romaina Gavrasa, staroga Coste sina, u kojemu glumi izvrsni Vincent Cassel. Priznajem da nakon što sam pogledao film, nisam ni sam bio siguran što se točno sve dogodilo, tako da ću pokušati napisati recenziju najbolje što mogu, a svatko neka nađe svoje zaključke nakon što isti pogleda. Remy (solidni Barthelemy) je zbunjeni neprilagođeni srednjoškolac (valjda, nije specificirano, premda je ona oko 18-te godine), koji izgledom podsjeća na mješavinu Frankenstaina (visok i zdepast) i tipičnog sramežljivog geeka iz uobičajenih američkih filmova, izuzev što nema naočale. Stalno je na meti svojih vršnjaka, ali i majke i sestre, a kao razlogom maltretiranja smatra svoju crvenu kosu, a ne činjenicu da je beskičmenjak, te tako očigledna žrtva za nasilnike. Jednu večer ne mogavši više trpjeti majčino vrijeđanje, burno (fizički nasilno) reagira i trčeći izleti iz kuće prije dolaska policije. Taman tada vozeći prolazi Patrick (Cassel) koji bez obzira što je vidio policiju ispred kuće, na cesti dostiže Remyja, te mu nudi prijevoz koji ovaj prihvaća uvidjevši da je i on crvenokos. Patrik je psiholog koji se dosađuje na osobnom i profesionalnom planu, te je vjerojatno klasični primjer krize srednjih godina. On odluči uzeti Remyja pod svoje okrilje, te zajedno odmah krenu da Remy upozna svoju “internet”djevojku Gaëlle (eto do čega dovede igranje raznih MMO-a na netu, ne moram nit reći da se ustvari radi o tipu, zar ne?). Patrick usmjerava mladoga Remyja, potiče njegov bijes, tjera ga da se stalno propitkuje i pobjeđuje svoje strahove. To ne bi bila tako loša stvar da istovremeno Patrik nije i blaža vrsta psihopate, a uskoro i zbunjeni mladić otkriva svoju psihotičnu stranu kada se uvjeri da je neka vrsta mesije crvenokosih, te da će ih izbaviti i pokazati im put u obećanu zemlju – Irsku. Da, dobro ste pročitali. Zbog jednoga reklamnog plakata, misli da su u Irskoj svi (ili skoro svi) crvenokosi, te da će tamo imati bolji život nego u Francuskoj.

Dvojac tako kreće na neplanirani put kaosa i nasilja, na kojemu će Remy vanjštinom postati poput onih kojih su ga do jučer ugnjetavali, ali će u srži i dalje biti samo zbunjeni dječak. Poput njihovog improviziranog puta, tako i scenarij djeluje kao da je pisan neplanski, kao da se radi o više manjih filmova koji tvore neuvjerljivu cjelinu. Možda je razlog tome redateljevo iskustvo u režiranju spotova, no bilo bi bolje da su nešto izbacili ili skratili. Neujednačenost ritma i događaja na ekranu je frustrirajući poput osjećaja koji muče glavnoga junaka. Dobra strana navedenoga je što stvarno ne znamo kojim će smjerom radnja krenuti. Na trenutke film poprima surrealne tonove, kao da prisustvujemo tuđem snu (ili noćnoj mori) u kojemu se nizaju razne bizarnosti i događaji na granici ludila.

Ne znam da li je redatelj uistinu uvjeren da se u Francuskoj diskriminiraju crvenokosi ili je metaforički htio prikazati iživljavanje nad određenim manjinama, ali mi se ideja dosta dopala. Neuobičajena je i funkcionira u tome da dodatno izazove pozornost na bit problema. Tijekom filma vidimo razne vrste diskriminacije, od uobičajenih rasnih (boja kože) do onih “specijaliziranih” (hipiji), a interesantna stvar da njeni autori glavni likovi filma. Remy napravi puni krug od žrtve do nasilnika (recimo). Prikrivena poruka da “mržnja rađa mržnju”? Ne znam. Previše se toga odigrava na ekranu, a ni francuski jezik nije pomogao. Nedostatke koje uzrokuje manjkavi scenarij debelo nadoknađuje odlični Vincent Cassel koji ima tu posebnu karizmu i nevjerojatnu sposobnost da se u trenutku pretvori iz benignog, normalnog čovjeka u pomahnitalog zlotvora. Nemojte krivo shvatiti ovu zadnju rečenicu, u ovome filmu nije neka inkarnacija zla, već samo manipulativni psihopat koji se prepušta raznim porivima, ali glumački nosi film na svojim leđima, te ima tu spomenutu karizmu kojom krade scenu. Dobro se u ulozi snašao i njegov mlađi kolega s kojim je već surađivao u filmovima Sheitan i Mesrine:Public Enemy, što mu je vjerojatno olakšalo posao.

Zaključno na kraju najjednostavnije je definirati film kao zanimljiv za pogledati, dosta čudan, ali i s nekim luđačkim šarmom kojega osim neuobičajene priče potenciraju izvedbe glavnih glumaca. Nije za svačiji ukus, ali zaslužuje pozornost.

Ocjena: 6/10

Nema komentara:

Objavi komentar