studenoga 29, 2016

Recenzija: Lažljivci umiru prvi (Cry Wolf, 2005)


Lažljivci umiru prvi
(Cry Wolf, 2005)
Žanr :    Drama, Horror, Mystery
Godina : (2005)
Redatelj: Jeff Wadlow
Glavne uloge:  Julian Morris, Lindy Booth, Jared Padalecki
Trajanje filma : 01:30:00
Datum izlaska :    16 September 2005


Prije nego li me napadnu svi engleski jezikoslovci, jasno mi je da je naziv filma izraz koji se koristi prilikom davanja lažne uzbune, ali nakon gledanje ove torture, stvarno mi je došlo da zaplačem. Skoro zvuči nevjerojatno činjenica da sam na njega naišao u nekakvom popisu dobrih a zanemarenih horrora, jer se ovdje radi o nečemu toliko patetično trivijalno isforsiranom u namjeri da bude teen cool da je skoro ne gledljivo. Zanemarite napisano ako je ciljana publika bila u rasponu 12-17 godina, jer onda je to možda i jako pametan triler (daleko je to od pravog horrora i slashera kakvim ga reklamiraju) sa savršenom pričom i neočekivanim? obratom na kraju. Scenarij ispada kao neka mješavina Cruel Intensionsa, epizode Gossip Girl i lošeg B horror filma.

Prema tom unikatnom tekstu pratimo Owena, novog učenika ekskluzivne privatne srednje škole koji je nakon par pogrešaka u prošlosti došao do svoje posljednje šanse (da, u elitnu školu). Tu odmah upoznaje lijepu Dodger, te njeno društvo koje se voli iskradati iz spavaonica po noći, ne da bi upražnjavali zabranjene tjelesne aktivnosti ili žrtvovali djevice Sotoni, već da igraju nelogično blesavu igru laganja. Kada im to postane dosadno, odluče iskoristiti nedavno ubojstvo lokalne djevojke u šumi, kako bi stvorili lažni mit (odnosno trač koji će proširiti e-mailom) o serijskom ubojici nadimka Wolf, koji je već tako ubijao, a sljedeće bi žrtve trebali biti studenti škole. Naravno da bi sada uslijedio dio kada to razljuti stvarnoga ubojicu koji potom krene u osvetnički pohod na školu, odnosno skupinu lažljivaca, ali ovdje se desi nešto slično, ali ne baš tako. Osjećaj je kao kada zagrizete jabuku koja perfektno izgleda, samo da bi otkrili da ima okus poput stiripora. Sve što je moglo biti loše napravljeno je tako i ispalo. Korišten je hiljadu i jedan klišej, od manipulativne, zgodne i popularne Dodger, koja se dosađuje i inteligentno manipulira ostatkom društva smišljajući razne igrice, pa onda imamo buntovnika bez razloga koji mijenja škole ljutog na oca koji ga zapostavlja, par koji samo misli na sex, geek djevojku, prašćića, ljigavca i sportaša. No, premda se svi ti plošni likovi pojavljuju, oni su tu kao bez razloga. Nemaju ni svrhu ni smisao. Pojedini dijelovi filma izgledaju kao da su fast forwardirani, jer ih je nepotrebno objašnjavati pošto su te situacije viđene u tisuće drugih filmova. To nije nužno loša stvar, ali je ovdje tako ispalo.

Ubojica u filmu je tragikomična izmišljotina od lika, te uopće nisam stekao dojam da gledam horror. U tu mješavinu jada i bijede idealno se uklopio Jon Bon Jovi koji glumi profesora novinarstva koji bi trebao biti onaj klasični “cool profesor”, ali je isto ispao bedasto, a veza s Dodger krajnje neuvjerljiva poput završnog raspleta. Neću o detaljima da ne kvarim gledanje svim optimistima koji se ipak odluče na isto, ali dovoljno je reći da mi je ovaj film pokvario do sada lijepo stvoren zastrašujući štimung u susret najstrašnijoj noći u godini. Zato će sljedeći naslov morati biti nešto jako dobro. Na ovaj bijedni pokušaj od filma sam već ionako zaboravio.

Ocjena:5/10

Nema komentara:

Objavi komentar