Children (2011) Recenzija Filma

Ponekad je stvarnost čudnija od mašte. Pogotovo kada se ta stvarnost odigrava na korejskom poluotoku. Nakon što sam se upoznao s njihovom kinematografijom na najbolji mogući način, odgledavši izniman Memories of Murder, koji ima jednu posebnu težinu znajući da je snimljen na temelju istinitih događaja, nisam mislio da ću pogledati nešto slične tematike, opet inspirirano stvarnim slučajem. No, na njihovu nesreću, očigledno u svojoj recentnijoj povijesti imaju dostatan izbor zanimljivih, ali istovremeno i tragičnih slučajeva crne kronike. Jedan takav slučaj je opisan u ovome filmu. Odmah moram upozoriti sve čitatelje koji ga namjeravaju pogledati, da će moja recenzija sadržavati nekoliko spoilera koji bi mogli pokvariti užitak gledanja, pa onda preporučam da film prije pogledate, pa onda pročitate ovaj tekst.

Jednoga toploga dana u ožujku 1991.g. petorica dječaka (osnovnoškolaca) iz malenoga sela smještenog negdje na jugoistoku južne koreje, pored velegrada Daegua, krenu na obližnje brdo u lov na žabe. Iz svojeg lova se nikada nisu vratili, a time započinje agonija njihovih roditelja i cijele korejske javnosti u slučaju koji do danas nije riješen. Sada moram krenuti sa SPOILERIMA, tako da možete još uvijek odustati od čitanja. Istina i film se odmah na početku negdje razdvajaju, a kako bi Vam mogao kvalitetnije predočiti fikciju, morat ću se u par rečenica pozabaviti sa okrutnom zbiljom. Naime, u potrazi i pretraživanju brda sudjelovala je impresivna brojka od 300.000!? ljudi, ali nikakvi tragovi nisu pronađeni. Sljedećih dana, mjeseci, godina, organizirane su različite akcije, pokrenute inicijative, angažirani su i mediji, ali nisu polučili nikakve rezultate. Među stanovništvom su razvijane različite “živopisne” teorije zavjere, poput one da ih je otela sjeverna koreja (premda je granica poprilično udaljena), vanzemaljci, da su pobjegli od kuće, završili na dnu jezera…Istraga se našla u slijepoj ulici i taman kada se činilo da će događaj i sudbina dječaka ostati neriješeni misterij, 13 godina poslije njihovog nestanka, u rujnu 2004.g., izletnik je naišao na njihove ostatke na istome brdu na koje su krenuli. Prvo policijsko izvješće je navelo da su se dječaci izgubili i umrli od pothlađenosti, ali nakon par dana je stigao službeni demanti nakon nalaza obdukcije kada je ipak otkriveno da su ubijeni. U njihovoj osnovnoj školi organizirana je velika komemoracija u kojoj su nošene slike petorice dječaka ukrašena žutim cvijećem. Počinitelj(i) nikada nije pronađen, a zbog poprilično glupog zakona još uvijek na snazi u Koreji, slučaj je 2006.g., nakon 15 godina otišao u zastaru, te mu se više ne bi moglo suditi.

To bi ukratko bila tragična stvarnost. Film u centar zbivanja ne stavlja djecu, niti roditelje, već prati događaje iz perspektive nagrađenog televizijskog producenta koji zbog malverzacija i “naštimavanja” jednog dokumentarca biva premješten iz velegrada u provinciju, a priču o nestalim dječacima vidi kao priliku za povratak na veliku scenu. Taj povratak bi ostvario uz pomoć uglednog profesora koji ima teoriju da iza nestanka djece stoje sami roditelji, a da policija nije htjela uopće uzetu u obzir tu mogućnost. Vidljivo je da i profesor žudi da se proslavi, te tako udružuju snage u vlastitoj istrazi u kojoj im pomaže (ali samo iz razloga da dokaže da nisu u pravu) i detektiv koji je radio sve te godine na slučaju….

children scena A i deul… aka Children…(2011)

Redatelj je djelomično uspio u svome naumu da napravi uradak na tragu nedostižnog Memories of Murder. Napetost polagano raste, likovi i misterij su izuzetno zanimljivi i gledatelj se stalno zapitkuje, pokušava riješiti misterij i pažljivo prati razvoj događaja. Stvari savršeno funkcioniraju nešto više od ¾ filma kada polagano, ali sigurno sve ode, pa, u kur…Da, baš tako. Bez uljepšavanja, bez neke blaže riječi. Jednostavno sve što je dobro i promišljeno iskonstruirano, padne u vodu i uđe u neku domenu koja podsjeća na hollywoodski šrot. Naime, nakon što u filmu pronađu ostatke dječaka, a još prije teorija producenta i profesora neslavno propadnu, redatelj s radnjom skoči nekakvih 6 godina naprijed (tokom filma ima par takvih “skokova”, koji su evidentirani natpisom na ekranu, ali ovaj nije), te prisustvujemo susretu producenta i detektiva iz kojega iznjedri nekakav sumnjivac, zasigurni krivac, ali za kojega jednostavno nisu postojali nikakvi dokazi da je počinitelj. Producent, osjećajući grižnju savjesti zbog prouzročene dodatne boli roditeljima (on je i sam sada roditelj šestogodišnje curice) odluči pratiti tog muškarca, te uskoro (naravno) nailazi na indicije koje pokazuju da se zaista radi o ubojici. Premda je to dosta klimavo napisano, ono što slijedi je takva debilana, da bi se je posramio i kakav Steven Seagal. Ubojica otkriva da mu je producent za petama, te na par sati otima njegovu kćer, samo da bi je onda pustio nedugo zatim!? Na kraju je i nepotrebni fizički obračun njih dvojice, gdje ga negativac dobro namlati. Čemu? Zašto? Zar nije kraj u stvarnosti puno bolji završetak filma, od nekakvog blesavog izmišljenog serijskog ubojice koji je na slobodi zbog nedostatka dokaza?

children scena2 A i deul… aka Children…(2011)

Ne moram naglašavati da je ovo bilo strašno razočarenje za film koji je do tada bio izvrstan. Strpljivo je gradio napetost i zagonetku i umjesto gorkog, realnog završetka, ponudio je ovu limunadu. Kao što pravda nije zadovoljena, te neki luđak tamo vani možda još vreba djecu, tako nas i film ostavlja nezadovoljnima, uskraćenima. Nudio je puno više, a isporučio premalo. Ne znam, možda jednostavno tražim previše. Gluma je korektna, pogotovo što se tiče Jongovih roditelja koji savršeno prikazuju bol zbog gubitka djeteta, ali istovremeno i kriju neku tajnu povezanu sa slučajem. Od ostalih, nitko ne iskače iz gomile (u pozitivnom smislu), te su svi solidno odradili posao, osim lika ubojice koji je više zbog izgleda i scenarija ispao kao mješavina više likova već viđenih u nekim drugim korejskim filmovima (recimo The Chaser)

Zaključno za kraj, bez obzira na očigledne nedostatke, preporučio bi ovaj film svima koji vole takve žanrovske uratke, posebno što je temeljen na istinitoj priči, od koje se nažalost nepotrebno odmakao. No, ukoliko do sada niste pogledali niti jedan (ili jako malo) korejskih filmova, preporučio bih vam da ovoga preskočite i rađe pogledate vrhunska ostvarenja poput Old Boy, Memories of Murder, The Chaser, I Saw The Devil…nećete se razočarati.

Ocjena: 6/10